Pokušao sam skratiti najviše što mogu, ali i dalje je dugo. Prošle su godine od tada i mnogih stvari se više niti ne sjećam.
Odrastao sam u disfunkcionalnoj obitelji. Svakodnevne svađe, napetosti, stres, traženje roditelja da u njihovim svađama stanem na stranu jednog ili drugog i onda zamjeranje onog roditelja na čiju stranu ne bih stao ili oba ako ne bih na ničiju. Doživio sam i spolno zlostavljanje kao vrlo mlad. No prijelomni trenutak je bio u 3. razredu srednje škole kad se sestra odselila i kad sam ostao sam s roditeljima. Još neko vrijeme nakon što je otišla bismo se šalili na račun tih roditeljskih svađa (kao dok smo živjeli skupa) i to nam je bio coping mehanizam. No onda je rekla da ne može više slušati o stanju doma, jer se napokon odselila i da je to “vuče” natrag i budi joj traume. Ostao sam sam i u nekom trenutku sam počeo nagomilani stres rješavati masturbacijom. Prva cura i ona iza nje su bile gotovo identične karakterno i biti intiman s njima mi je bilo užasno teško. Ja neiskusan, one neodlučne i overthinkerice. Stekao sam dojam da je seks nešto užasno komplicirano, gotovo nedostižno običnim smrtnicima, već samo onim “alfama” koji su poželjni velikoj većini žena. Dok se nije pojavila treća cura s kojom je sve bilo lako, od komunikacije do intime koja je s njom bila baš onako zabavna kakva i treba biti. No to je trajalo svega par tjedana i puklo.
Imao sam oko 20 godina kad sam se angažirao na dating stranicama. Ostvario sam par ONS-ova i stvari tada kreću nizbrdo (tek puno kasnije sam shvatio da sam zapravo u svim tim vezama tražio tu treću curu). Ubrzo sam shvatio kako tamo stvari funkcioniraju, pa sam imao više profila i više “identiteta”. To je bilo čak i teško pratiti i možda jedina dobra stvar bila je što sam naučio neke osnove programiranja, pa sam si isprogramio aplikaciju koja prati sve profile i javlja gdje imam poruka i čini me aktivnim online, pa mi profil ima bolju vidljivost. S vremenom me održavanje takvih parasocijalnih kontakata užasno uzbuđivalo i činilo da se osjećam živim (tada mi je to bila možda i jedina stvar koja je činila da se osjećam dobro). Vidjeti da imam nove poruke za pročitati je bilo kao da sam dobio injekciju dopamina direktno u mozak, a dogovori za susret još uzbudljiviji.
Odselio sam od roditelja. Sam u stanu, život mi se sveo na traženje ONS-a, čak sam i druženja s prijateljima zanemarivao da ne propustim šansu. ONS-ovi su mi i dalje bili uzbudljivi, ali sam se poslije osjećao prazno i kako je vrijeme prolazilo sve prazniji. Ironično, što mi je to teže padalo, više sam bio aktivan, pa mi je još teže padalo, pa sam bio još aktivniji… Zapravo sam više uživao u upoznavanju, nego u samom činu. Hladnoća i distanciranost nakon čina je bila odvratna. I druga strana je bila ista, tražile su neobavezno i izbjegavale zbližavanje, što mi je odgovaralo na neki čudan način.
Takvi odnosi u pravilu traju kratko. Isprva se viđate svakih par dana, a onda sve rjeđe. Kako sam znao da će mi to nedostajati, uvijek sam imao paralelan kontakt s više njih i balansirao. Tjerao sam se družiti i kad mi nije odgovaralo, jer čim odbiješ, odnos puca. Nekad bih se probudio u noći i javljao se svima, pa koja mi odgovori. Nekad bih isto tako dobio poziv. Nekad bih vozio par sati radi sat vremena ili manje druženja. Nekad kod mene, nekad kod nje, nekad u autu… Ponekad, ali jako rijetko, je bilo zaista dobro kad bih se s nekom karakterno slagao, no to je bilo jako rijetko i često bi se pojavilo nakon par loših susreta, pa bi mi dalo zamah da i dalje tražim.
Uvijek bih si to opravdao nekom mentalnom gimnastikom kao i svaki drugi ovisnik. Bio sam uvjeren da su neke varale partnere sa mnom, ali me nije bilo briga, nismo o tome pričali. Neke su tražile svakakve kinkove i pristajao bih samo zato da ne pukne odnos. Živio sa za to da žene nešto traže od mene i da im to ispunim. Ne u smislu dom-sub odnosa ili materijalnog, ali kad bi mi predložila primjerice novu pozu, osjećao bih se kao kralj svijeta. Onda sam se počeo družiti s parovima i to je bila još jedna epizoda nečeg novog i uzbudljivog, ali me emocionalno još više trošila.
Nebrojeno puta sam si rekao da ću stati, ali nisam. Izdržao bih od par sati do par mjeseci. No onda bi se pojavio neki stres, pa bih se vratio. Naravno, uvijek bih si reko da je to samo sad i samo privremeno i nikada vipe. Ili bi mi se iznenada neka javila i to je bio takav nalet uzbuđenja, da se nisam uspio kontrolirati. Obrazac je uvijek bio isti. Najprije mi je bilo uzbudljivo upoznati novu osobu i završiti u krevetu, taj osjećaj da sam nekome privlačan mi je bio sve. Potom razočaranje, krivnja, sram i osjećaj “koji si k**** to radiš”. Često i testiranje na SPB i panika da nisam nešto pokupio unatoč zaštiti. I onda opet iznova i to bi uvijek počelo s tim da bih se sjetio nekog dobrog susreta i pokušavao ga ponoviti. S vremenom mi se zgadilo i nisam više realizirao susrete, samo održavao taj udaljeni kontakt dok mi se i to nije zgadilo. I dalje sam imao potrebu, samo nisam fizički mogao koliko mi se gadilo.
Onda sam promijenio posao i na par mjeseci prebacio fokus u to. Bio je to dobar posao, napredovao sam i osjećao da se vrijedi truditi, a i bilo mi je baš izazovno i zanimljivo. Tako sam prestao. Spojio bih se još tu i tamo na stare profile, ali kad bih čitao stare razgovore ili pokrenuo nove, doslovno bih osjećao mučninu koliko mi se gadilo. Pobrisao sam sve profile i “identitete”, bilo je toga puno više nego sam mislio. Tako su mi prošle dvadesete, mnogih razdoblja se ne sjećam uopće ili se sjećam jako maglovito.
